Prijeratna karijera 
Svetozar Borojević rođen je 1856. godine u selu Umetić,blizu Kostajnice, u Hrvatskoj, tada u Austro-Ugarskoj od oca Adama Borojevića i
majke Stane, rođene pl. Kovarbašić. Osnovnu školu polazio je i završio je u Zrinu gdje je njegov otac Adam od 1859. godine bio zapovjednikom. Nakon osnovne škole s devet je godina primljen u nižu vojnu realku u Srijemskoj Kamenici koju završava 1869. godine. Iste godine upisan je u Višu vojnu realku u Kisegu (mađ. Köszeg), koju završava 1872. godine i stupa u vojsku kao kadet u 52. pukovniju u Pečuhu. Od 1872. do 1874. godine pohađao je pješačku kadetsku školu u Liebenau kod Graza. U čin poručnika promaknut je izvan reda 1875.
godine, a 1878. godine sudjeluje s 52. ugarskom pukovnijom u zauzimanju Bosne i Hercegovine, radi čega je iste godine odlikovan Križem za vojne zasluge
(Militärverdienstkreuz). 1. svibnja 1880. godine promaknut je u natporučnika.
Godine 1881. pobočnik je bojne u 52. ugarskoj pukovniji. Ratnu školu u Beču
završava 1884. godine nakon čega je dodijeljen Zapovjedništvu 15. vojnog zbora
u Sarajevu, gdje je 1886. godine promaknut u čin glavnostožernog satnika. Od
1887. do 1891. godine predavač je taktike, vojne organizacije i ratne povijesti
na Terezijanskoj vojnoj akademiji u Bečkom Novom Mjestu. Čin bojnika dobiva
1892. godine. Nakon toga dodijeljen je za glavara stožera 19. pješačke divizije
u Plzenju, zatim 18. divizije u Mostaru i 27. u Košicama, gdje 1895. godine u
činu potpukovnika predaje na zbornoj časničkoj školi. Od 1896. godine drugi je
stožerni časnik u stožeru 6. vojnog zbora u Košicama. Nedugo nakon toga
imenovan je zapovjednikom 3. bojne 17. (kranjske) pješačke pukovnije. Godine
1897. promaknut je u čin pukovnika, a 1898. godine imenovan je glavarom stožera
8. vojnog zbora u Pragu. 15. svibnja 1904. godine promaknut je u čin general
bojnika. Od 1905. godine zapovjednik je 14. pješačke brigade u Petrovaradinu.
Iste godine stječe barunat „von Bojna“. General bojnik Boroević je 17. srpnja
1907. godine postavljen za zapovjednika Zagrebačkog hrvatsko-slavonskog VII. domobranskog
okružnog zapovjedništva, a sljedeće godine 8. svibnja promaknut je u čin
podmaršala (Feldmarschalleutnant). Od 1912. godine zapovjednik je 6. vojnog
zbora u Košicama (Kassa) na kojem položaju je promaknut u čin generala
pješaštva (General der Infanterie).Prvi svjetski ratTalijansko bojište (Prvi svjetski rat). Sa 6. vojnim zborom kreće u Prvi svjetski rat na Istočnobojište u Galiciju gdje je 4. rujna 1914. godine preuzeo zapovjedništvo 3.
armije koja je u prethodnim bitkama bila teško načeta i u povlačenju. Uspio je
ustaliti bojište, odbio je Ruse kod Limanove i oslobodio tvrđavu Przemyśl prve
ruske opsade 10. listopada 1914. godine. Odlikovan je 4. studenoga 1914. godine
Velekrižem Leopoldova reda s ratnom dekoracijom. U proljeće 1915. godine kod
klanca Dukla držao je položaje sprječavajući prodor ruske vojske na Dunav.
Ulaskom Italije u rat Borojević je 27. svibnja 1915. godine imenovan
zapovjednikom 5. armije, a od kolovoza 1917. godine zapovjednikom 1. i 2.
armije. Iako je general Hötzendorf predlagao povlačenje i napuštanje dijela
Slovenije, koji je smatrao nepovoljnim za obranu, Borojević je inzistirao na
ostanku, pouzdavajući se u borbenu motivaciju slovenskih vojnika suočenih s
agresijom na vlastitu zemlju. Ta odluka donijela mu je veliku popularnost među
Slovencima, a svidjela se i caru i kralju Franji Josipu, te mu je dao
zapovjedništvo nad bojišnicom na Soči. Uspješno je odbio jedanaest napada
brojčano jačih Talijana, zbog čega su ga u Austro-Ugarskoj pozdravljali kao
Viteza od Soče, dok su ga vlastiti vojnici obožavali i prozvali Naš Sveto (neki
vojnici koji ga nisu voljeli zvali su ga hrvatski glavonja). Imenovan je
general pukovnikom 1. svibnja 1916. godine. Svojom obrambenom strategijom
svrstao se u red najznačajnijih vojskovođa Prvog svjetskoga rata stekavši naziv
„Lav sa Soče“. Radi svojih vojničkih zasluga 1. veljače 1918. godine promaknut
je u čin vojskovođe/feldmaršala. Treba istaknuti da je Borojević bio jedini
austrougarski feldmaršal koji nije završio Terezijansku vojnu akademiju,
najvišu i najprestižniju vojnu obrazovnu ustanovu koja je bila preduvjet za
napredovanje do najviših vojnih činova i službi. Nositelj je najviših
austrougarskih i njemačkih odličja, između ostalog i Zapovjednog križa
vojničkog reda Marije Terezije (Kommandeur des Militär Maria Theresien Ordens)
2. lipnja od lipnja 1917. godine. U razdoblju između 1917. i 1918. godine
zapovjednik je grupe armija (K.u.k. Heeresgruppenkommando FM. von Boroević). Na
bojišnici je ostao do studenoga a na kraju je bio prisiljen na povlačenje zbog
kaotičnog stanja u državi koje se odrazilo na opskrbu i moral vojske.Nakon Prvoga svj. rataGrob Svetozara Borojevića na Bečkom središnjem groblju. I dalje je ostao vjeran caru, te je nakon povlačenja uKorušku, ponudio svoje usluge u gušenju ustanka u Beču, što je car odbio. S
dužnosti je odstupio u prosincu, nakon čega je podnio zahtjev za državljanstvom
u novostvorenoj državi, Kraljevstvu SHS. No, kao visoki austrougarski časnik
bio je nepoželjan u toj južnoslavenskoj državi, te mu je zahtjev odbijen i
povratak zabranjen a zbog njegovog podnošenja ostao je i bez austrijske vojne
mirovine. Jedini izvor prihoda ostala mu je naknada koju su dobivali nositelji
odličja Vojničkog reda Marije Terezije, tako da je posljednje godine života
proveo živeći vrlo skromno. Umro je 23. svibnja 1920. godine u klagenfurtskoj bolnici odposljedica moždanog udara, a pokopan je 26. svibnja 1920. godine na gradskome
groblju. Pokopan je bez ikakvih vojnih počasti. Njegovi posmtrni ostatci
preneseni su 21. listopada 1920. godine i pokopani u arkadama na Bečkom
središnjem groblju, u grobu koji je platio bivši car i kralj Karlo I. Svečanome
pokopu nazočilo je i nekoliko tisuća Boroevićevih bivših vojnika i starih
vojnih drugova. Govor na grobu održao je potpukovnik Stevo Duić