Volim našvrljati ponekad par riječi na papir. To me nekako smiruje. Pogotovo ako uspijem i smisliti nekakvu priču oko događaja koji nas prate u ovoj… da tako kažem… igrici.
Ono što me ozbiljno brine je kako sve veći broj tih priča stalno govori o dalekoj prošlosti. Zato sam čvrsto odlučio da više ne započinjem ni jedan članak sa „Dogodilo se jednom…“, „ Bilo je to davno…“, „Sjećam se…“ itd.

Od sada samo sa futurom.

Drugi problem je, što  također nije dobro, ponavljanje teme. To mi ubije svaku inspiraciju. Zato više nema članaka o Gruzijcima i Kinezima. Oni su svoju priliku potrošili i besmisleno je opet prežvakavati istu ratnu temu.

Dakle… samo futur i bez Gruzije i Kineza.

Osim toga načuo sam da neki igrači dobro zarađuju na proricanju budućnosti iz kave. Ja sigurno ne tražim dodatnu zaradu, ali nikako da skupim dovoljno subova za novinarsku medalju. Pa nije viška da ubacite poneki sub.

Budući članak će krenuti otprilike ovako:


U dalekoj budućnosti jedna „mala i hrabra igračka zajednica“ u pokušaju da sačuva bonuse i savez ratovati će sa „velikom crvenom silom sa dalekog istoka“ i strašnim i organiziranim „sivim neprijateljem sa juga Kavkaza“. To će biti užasan i dugotrajan rat. Izmjenjivati će se bitke, gubiti resursi, savez će pomagati svim srcem, malo manje snagom, ali ništa neće mirisati na pobjednički rasplet. 

Za „malu i hrabru igračku zajednicu“ najvažnije će biti sačuvati dobru volju, jedinstvo (bratstvo nije potrebno) i svaki trenutak dobre zajebancije. Može i na onom Discordu, kad već nema IRC-a.

„Sivi neprijatelj sa juga Kavkaza“ nikada neće razumjeti kako se može pobijediti bez organizacije i straha, i to će ih koštati prednosti u ratovanju. Totalno neorganizirani i uplašeni savez uskočiti će na njihov desni bok i jednostavno ih izbrisati. 

„Velika crvena sila sa dalekog istoka“ razjediniti će se na dva dijela, istočni i zapadni, a oni sa krajnjeg istoka će otići još istočnije, sve dok ne dođu do zapada. Tako razjedinjeni neće više moći napredovati ni prema jugu,  ni sjeveru, a mučiti će ih i višak novaca i višak oružja.

U jednom, ne presudnom trenutku, pomoći će im neki plavi tenkovi sa južne hemisfere koji imaju udaraca u bitci više nego većina izbrisanih i polu izbrisanih država u igrici. I to samo u par minuta. Kažu da se to zove organiziranost i predanost, iako ja osobno mislim da će onaj višak novaca i wepa svesrdno pomoći u tome.

Sve što počne mora i kad-tad završiti. Tako će u još daljoj budućnosti, a vjerovatno prije slijedećeg upgradea TC, završiti i ovi strašni ratovi. Mnogi će misliti da su plavi, sivi ili crveni pobijedili. Ali to neće biti tako. Pobijediti može samo dobra volja i zajebancija, neopterećena predrasudama i zlim namjerama, a ja se nekako nadam da to upravo ima ona „mala i hrabra igračka zajednica“.

I za kraj par ozbiljnijih riječi.


Bilo bi smiješno tvrditi da ovo prethodno napisano ne sadrži dozu ironije. Isto tako znam da ironični ton uvijek nekoga povrijedi htjeli mi to ili ne. Svakome ostaje na slobodnu volju da ga prihvati kao zajebanciju ili kao istinu.

A ja, koliko god pokušao da se odmaknem od stresnih situacija („Ooh, my dicky ticker!“) pravo je čudo kako me izgubljene bitke u virtualnim igricama ponekad iznerviraju. No ipak sam nešto naučio. 

Sutra je novi dan i nova prilika za ispucati par tenkova za moju „malu i hrabru igračku zajednicu“.

Iako bi For my Lioness ljepše zvučalo…

S poštovanjem
Argrob, za prijatelje Dida