Sad sam se već opasno približio magičnom broju od 100 pretplatnika. Postavljam si pitanje _ a što onda kada napokon i to odradim i ima li uopće smisla nastaviti pisati? Uz svo vrijeme ovoga svijeta i kronični nedostatak oružja i golda, jedino što me koliko toliko zaposli u igrici je upravo to pisanje.

Pa recimo da će odgovor biti idemo dalje za iste pare…tj. subove. Dosadašnjih nekoliko pokušaja bavljenja politikom u igri, ili igrom u politici, nije ostavilo baš lagodan osjećaj u sjećanjima, pa sam ovdje bez klasičnog stranačkog opredjeljenja. I želja mi je da tako ostane. Jednostavnije je praviti se „Englez“, tobože ravnodušan i neopterećen, smješkati se svim pokušajima i pogreškama koje politika sama sa sobom nosi. 

Jedan mladac, pretpostavljam unatoč godini naznačenoj u nicku (godina slavna po Torcidi, otvorenju Maracane i smrti G.B. Shawa), zamolio me da dam podršku novoj stranci na političkom nebu eDominacije u Hrvata. To bi bilo lagano da se već nisam opredijelio za „engleštinu“, ali sam ipak obećao da ću ih spomenuti u članku.

Pa evo spominjem političke stranke Demokratski Savez, Tigrovu Ekipu i Dalmatinski Sabor sa željama da ostvare što bolji rezultat na izborima, sa što manje svađa, pošteno i nadasve požrtvovno u jedinstvenom cilju promišljanja što boljih budućih dana eHrvatske u eDominaciji. 

Jel dobro zvuči, a? :D 


Kad već pišem o događajima vezanim za er… er… pardon za eDominaciju, primijetio sam par razmjena mišljenja na onom dijelu ekrana koje se zove „My chat“. Svi volimo misliti kako smo u pravu, pa ponekad u žestini napisanog komentara ne uspijemo dovoljno naglasiti ono što nas smeta ili ono što bi voljeli popraviti.  

Ako ćete mi povjerovati na riječ, taj „My chat“ je najgore moguće mjesto za iznjedriti bilo kakvu pozitivnu ideju ili akciju. Neproduktivan i većinom vremena (pogotovo od kada Kinezi ne pišu Hanzi znakovima) diskreditirajući prostor. Dobre ideje se raspravljaju uz „kavu i smireno okruženje“, po mogućnosti sa nekakvom tablicom ili statistikom. Ni karta, a ni knjiga „mehanizama igre“ nije na odmet. 

No, bez obzira, ipak moram napisati, kako je užasno malo wepa povoljne cijene, na našem marketu. Nadam se, kad prođe prvotna akumulacija kapitala da će se stvari popraviti. Možda se, ako ne proizvodimo dovoljno, mogu smanjiti uvozne takse. Nisam stručnjak i ovo nije sugestija, nego samo moje razmišljanje. 

I za kraj, dolazimo i do naslova. Iako vam se možda učini na prvi pogled kako naslov nema veze sa ovom igrom nego nekom drugom, uvjeravam vas kako to nije tako. Kada imate repku punu vižljastih genijalaca koja izgubi od stamenih nordijaca najlakše je okriviti jednog Čačića. Ne treba analizirati učinak svih igrača, ako se složimo da je za sve kriv nesposobni izbornik.

A svi mi dobro znamo da to i nije baš prava istina.
 
Tako je to i ovdje. Uvijek volimo prozivati nekog „Čačića“, pa ponekad zaboravimo da i sami igramo neku ulogu na terenu. Na što bi ličio nogomet kad bi igrači svako malo trčali do klupe i pitali trenera _ „šefe a kako sad da igram?“. Isto tako na što bi ličio nogomet kada trener prije izlaska iz svlačionice ne bi rekao igračima bar ono „stisnite ih u prva dva poluvremena, a ako dođe do penala onda ćemo kalkulirati“. 

Nije problem u višku igrača kod onih u drugom savezu, nije problem ni u višku wepa i golda, jedini problem je kad iz izgubljene “tekme“ ne izvučeš pouku. A još veći je problem što mi već fakat idu na žifce…. 

I zato neka nama Čačića, on je kriv za sve… i nogomet, i Kineze, i Gruzijce… i naš i njihov savez… i malo jeftinog wepa… e, da i nemogući Discord… i manjak subova…

S poštovanjem
Argrob, za prijatelje Dida